Novi pravilnik možda će učiniti sportske preglede temeljitijima. Ali ako zbog njega roditelji budu plaćali više, mali klubovi dobivali nove obveze, a djeca iz manjih sredina putovala satima do liječnika, onda moramo postaviti neugodno pitanje: jesmo li dobili sigurniji sport ili samo skuplji ulaz u sport?
Budimo odmah jasni. Ovo nije tekst protiv liječnika. Nije tekst protiv EKG-a. Nije tekst protiv AVD uređaja. Nije čak ni tekst protiv strožih zdravstvenih kriterija.
Naprotiv.
Ako postoji mogućnost da liječnički pregled spasi život mladog sportaša, pregled treba napraviti. Ako AVD može spasiti život na sportskom terenu, treba ga imati. Ako liječnik treba dodatnu pretragu kako bi isključio ozbiljan zdravstveni problem, treba je napraviti. Oko toga nema rasprave. Ali postoji nešto o čemu se itekako mora raspravljati.
Tko plaća cijeli taj sustav?
Jer pravilnik može biti napisan u Ministarstvu, stručna mišljenja mogu biti iznesena za stolom, sportske institucije mogu pozdravljati podizanje standarda, ali na kraju račun vrlo često dolazi na istu adresu. Roditeljsku.
Jedna od najopasnijih rečenica u ovoj priči mogla bi biti: „Pregled košta samo 70 eura.“
Samo? Za koga? Za nekoga tko ima jedno dijete, dobra primanja i liječnika u susjedstvu možda i jest samo 70 eura. Ali hrvatski dječji sport ne žive samo takve obitelji. Što ako imate troje djece? 210 eura. Što ako treba dodatna dijagnostika? Više. Što ako liječnika nema u vašem gradu? Još više. Gorivo. Cestarina. Parking. Izgubljeni radni dan.
A onda dolaze članarina, oprema, tenisice, treninzi, turniri, kotizacije, pripreme i putovanja.
I netko još uvijek govori o „samo 70 eura“. Ne. To nije samo 70 eura. To je još jedan uvjet koji obitelj mora ispuniti da bi dijete ostalo u sportu.
I tu dolazimo do neugodnog pitanja: Što će biti s djecom čiji roditelji taj račun jednostavno ne mogu platiti?
Novi sustav traži odgovarajuće stručnjake i zdravstvene kapacitete. To je medicinski razumljivo. Ali Hrvatska nije jedna velika ambulanta. U Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku dostupnost određenih zdravstvenih usluga nije ista kao u malom gradu ili ruralnoj sredini.
Ako u nekom mjestu nema liječnika koji ispunjava propisane uvjete, što slijedi? Putovanje.
Gorivo. Vrijeme. Izostanak s posla. Organizacija. Novi trošak. Za roditelja koji živi nekoliko minuta od zdravstvene ustanove to je termin. Za roditelja iz manje sredine to može biti pola dana ili cijeli dan. I onda govorimo o jednakom sustavu?
Ne, govorimo o sustavu u kojem poštanski broj može određivati koliko je teško djetetu baviti se sportom.
Još je opasnija iluzija da je cijena pregleda jednostavno 70 eura. Osnovni pregled nije nužno i konačni trošak. Ako liječnik utvrdi potrebu za dodatnom dijagnostikom, račun raste. Ako potrebna pretraga nije dostupna u istoj ustanovi, sportaš ide drugdje. I tako se obvezni pregled pretvara u lanac potencijalnih troškova. Zato bi javnost trebala dobiti jednostavan odgovor:
Koliko prosječna hrvatska obitelj stvarno plati za jedan pregled sportaša?
Ne koliko košta osnovna stavka. Nego koliko košta cijeli postupak. Koliko sportaša treba dodatne pretrage? Koliko ih mora putovati? Koliko roditelji potroše na prijevoz? Koliko vremena izgube? Bez tih podataka govoriti samo o početnoj cijeni znači govoriti pola istine.
Još jedna stvar sustavno se zanemaruje. Klubovi nemaju beskonačne administrativne i financijske kapacitete. Veliki profesionalni klub može angažirati liječnika, fizioterapeuta, administratora i cijeli tim ljudi. Mali nogometni, rukometni, veslački, gimnastički ili atletski klub u provinciji često funkcionira zahvaljujući nekoliko entuzijasta i roditelja. I sada im dodajemo još obveza. Treba pratiti valjanost pregleda. Treba pratiti rokove. Treba organizirati dokumentaciju. Treba reagirati kada je potreban izvanredni pregled. Treba osigurati medicinsku skrb na natjecanjima. Treba imati AVD. Treba ga održavati. Treba imati ljude koji znaju kako ga koristiti. Sve to košta. I naravno da sigurnost košta. Ali onda treba pošteno reći tko plaća.
Jer ako se trošak jednostavno prebaci na male klubove, oni će ga na kraju morati prebaciti na roditelje. A roditelji će ga morati platiti – ili će dijete prestati trenirati. To nije teorija. To je vrlo jednostavna računica.
Najskuplja posljedica može biti ona koju nitko ne vidi
Najveći problem novog sustava možda neće biti broj računa koje će roditelji dobiti. Bit će to djeca koja više neće doći na trening. Neće biti službeno „izbačena“. Nitko neće napisati da su odustala zbog Pravilnika. Jednostavno će roditelj jednog dana reći: „Previše košta.“
I dijete više neće dolaziti. Takvi slučajevi neće se vidjeti u službenim statistikama ako ih nitko ne bude pratio. Ali posljedica će biti stvarna. A upravo je to paradoks cijele priče. Sport bi trebao biti jedan od najvažnijih alata javnog zdravstva. Želimo da se djeca kreću. Da budu fizički aktivna. Da razviju zdrave navike. Da provode manje vremena pred ekranima.
A onda možemo stvoriti sustav koji roditeljima povećava cijenu ulaska i ostanka u sportu.
To je pomalo kao da zdravstvenu politiku pokušavamo provoditi tako da zdrav život učinimo skupljim.
Naravno da treba postojati zdravstveni pregled. Ali kvalitetan sustav mora zadovoljiti najmanje tri kriterija: mora biti medicinski opravdan, financijski održiv i svima dostupan.
Ako je medicinski izvrstan, ali ga siromašnija obitelj ne može platiti – nije dovoljno dobar.
Ako je dostupan samo u nekoliko velikih gradova – nije dovoljno dobar. Ako mali klub zbog administrativnog tereta jedva može funkcionirati – sustav nije dobro postavljen. Ako roditelj ne zna koliki će stvarni trošak biti – sustav nije dovoljno transparentan. I ako se otvori prostor da trener ili klub pokreću osjetljive medicinske postupke bez dovoljno jasnih zaštitnih pravila – sustav nije dovoljno siguran.
Točka.
Najlakše je napisati pravilnik. Teže je financirati njegovu provedbu. Ako je pregled obvezan, država mora imati odgovor kako će biti financiran barem za djecu i socijalno osjetljive skupine. Ako je potreban specijalist, mora postojati mreža dostupnih specijalista. Ako su potrebne dodatne pretrage, mora postojati jasan sustav njihova financiranja. Ako se traži AVD, treba osigurati sredstva za njegovu nabavu, održavanje i edukaciju. Ako klubovima dajemo nove obveze, moramo im dati i infrastrukturu kojom će ih moći ispuniti. U protivnom se ne radi o ozbiljnoj reformi. Radi se o tome da se trošak sustava jednostavno prebaci niz lanac. Država propiše. Klub provodi. Roditelj plaća. A dijete – trenira samo ako obitelj može izdržati račun.
Zato bi nakon uvođenja Pravilnika trebalo početi mjeriti ono što je doista važno. Koliko pregleda je obavljeno? Koliko je sportaša poslano na dodatnu dijagnostiku? Koliko je prosječno koštao pregled? Koliko roditelja je zbog pregleda moralo putovati u drugi grad?
Koliko su klubovima porasli troškovi? Koliko je klubova zbog novih obveza imalo problema?
Koliko je ozbiljnih zdravstvenih problema pravodobno otkriveno? Ali iznad svega:
Koliko je djece zbog novih troškova odustalo od sporta?
Ako na to pitanje nitko ne zna odgovor, onda ne znamo ni je li reforma uspjela. Možemo imati savršeno popunjene obrasce. Možemo imati više pregleda nego ikada. Možemo imati AVD uređaje u dvoranama. Možemo imati stroža pravila. A istodobno izgubiti djecu iz sporta. To nije uspjeh.
Novi Pravilnik ne treba rušiti zato što uvodi više reda. Treba ga propitivati upravo zato što želimo da taj red funkcionira. Nitko ne smije koristiti argument troška kao izgovor protiv zaštite zdravlja sportaša. Ali jednako tako nitko ne smije koristiti riječ „sigurnost“ kao izgovor da se roditeljima i klubovima jednostavno ispostavi novi račun. Sigurnost nije samo EKG. Sigurnost je i dostupnost. Sigurnost je kada dijete iz Zagreba i dijete iz malog slavonskog mjesta imaju približno jednaku mogućnost obaviti pregled. Sigurnost je kada roditelj zna koliko će ga sustav koštati. Sigurnost je kada mali klub može ispuniti propisane obveze bez toga da mu prijeti gašenje. Sigurnost je kada dijete ne mora birati između sporta i kućnog budžeta. I sigurnost je kada nitko – ni trener, ni klub, ni savez – nema mogućnost proizvoljno koristiti medicinski sustav protiv mladog sportaša. Zato pitanje nije jesmo li za sigurniji sport. Naravno da jesmo. Pitanje je kakav sport želimo dobiti nakon ove reforme.
Sport u kojem će djeca biti zdravije pregledana – ili sport u kojem će trenirati samo ona čiji roditelji mogu platiti sve što je propisano?
Ako je odgovor ovo prvo, onda uz Pravilnik moramo dobiti i ozbiljan plan financiranja, dostupnosti i kontrole. Jer u suprotnom postoji opasnost da napravimo vrlo hrvatsku reformu: propišemo europske standarde, a trošak njihove provedbe pošaljemo roditeljima. A onda se nemojmo iznenaditi ako jednog dana ustanovimo da su tereni sigurniji, pravilnici deblji, administracija veća – ali djece na njima manje.
Sigurniji sport – da.
Sigurniji sport kao privilegij – nikako.