Nismo još ni krenuli, a mene je već preplavio dobar osjećaj… Bit će super uspon i bit će nam odlično… Ili je to samo želja za planinom, usponom, hladnijim zrakom i ponekom hrpicom starog snijega skrivenog između stijena?
Kiša će, neće, idemo, ne idemo… Ponekad je dovoljno sjesti na kavu s radnim kolegom, saslušati ga o problemima, promijeniti kut gledanja i uvidjeti kako je život lijep i jednostavan. 🙂
I tako, dok u pozadini otkucava 11 sati petkom i dok usput popravljamo ljudima oči (bolničarka :)), učimo ih što je napisao Tolstoj (učiteljica :)) ili im prekrajamo dvorište jer je komšija „ušao s ogradom“ (uvaženi sveučilišni geodet :)), zapravo smo u mislima već na pola uspona na zanimljivi slovenski Špik.
I doista… tri sata kasnije putujemo podno Špika, bez osiguranog smještaja, ali svi s istim ciljem – popeti se na Špik po peti put (čitaj: iz petog pokušaja, ali to je neka druga priča ;)).
Kako nismo čitali sitna slova (kojih najvjerojatnije nije ni bilo ;)), dolazak na odredište produljio se za deset minuta dodatnog planinarenja kroz mračnu šumu, jer od parkirališta do smještaja treba proći dio puta kroz šumu, bez ceste i osvjetljenja.
Sva sreća pa smo planinari i takav pothvat nam nije stran, jer bi većina drugih nekog već „sterala u kanda klinac“. Nama sve to nije pokvarilo osmijeh na licu. Poluglupavo smo se smijuljili i pošli leći jer ujutro u pet već treba ustati i krenuti put vrha.
Situacija nije problem nego mentalni izazov – izazov smo već imali, a falilo nam je samo ono „mentalni“. 😉
Ne, tumaranje šumom u koje doba noći nije nam bio problem. Problem je bio u najavi kiše, a kiša i stijena ne idu zajedno.
Pet sati ujutro. Sat tandrče, skuhali smo si kavu i gledamo prognozu… Kiša od 8 do 11 sati. Vani mrak, ali vidi se da su tamo gore vrhovi u oblaku.
Odluka: otkazujemo polazak – dan ćemo provesti u bazdalikanju, a na pohod krećemo u ponoć.
Pet sati i 20 minuta. Pijemo jutarnju kavu. Nismo pošli nazad u postelju. 🙂 Vjerojatno zbog spoznaje da nas čeka još teži potez… Krenuti u ponoć kroz mrak na izdvojeni i usamljeni vrh pun medvjeda, vukova i ostalih napasnika kojima su nas plašili k’o male. 🙂
Šetnja Kranjskom Gorom oko 10 sati pretvorila se u jak kišni pljusak, što je na našim licima izazvalo skriveni osmijeh zbog dobre odluke. Ostatak dana proveli smo u bazdalikanju i mužnji one krave na stijeni što stoji na jezeru Jasna.
„Muzačica“ se pitala zašto ova „krava“ ima tako malo vime, a tako dugačke rogove.
A onda smo pronašli tako dobar restoran s druge strane Pišnice da mu nismo mogli odoljeti. Izuli smo se, pregazili Pišnicu i odmah u hladovinu, uz sam rub bistre planinske rječice, ručali kao kraljevi, osluškujući kako se brza planinska rijeka prebacuje s kamena na kamen…
Kordon blu i tortilja s jogurtom iz Špara, začinjeni Kinder kardsom u bijelim kamenčićima napola isušenog korita rijeke – ocjena 5 od 5. 🙂
Davno je netko rekao da je savršenstvo u oku promatrača. 🙂 Da, onaj dobri osjećaj s početka priče koji me je tada preplavio – evo ga, tu je…
I bez obzira na tijek i konačni ishod uspona, mogu već sad reći… vrijedilo je svakog truda. 🙂
Ponoć je, krećemo. Nema straha, selo je još blizu. 🙂
Tri sata i 15 minuta ujutro. Gazimo uzbrdo, sajle su nam lagane, a krupni, okrugli mjesec pokazuje nam vijugavi put kroz Kačji greben.
(Kača = zmija… Ne brinite, značenje riječi smo doznali na vrhu, inače bi se još i više bojali.)
Oko četiri izjutra već smo daleko u planini. Uzimam obližnji štap i, dok veselo i bezbrižno hodam, lagano s njim lupkam po okolnim stijenama. 🙂
Slijedi pitanje s laganim osmijehom:
„Igore, zašto lupkaš s tim štapom?“
Čak i tako glupav potez kao i tako glupavo pitanje u nama izaziva onaj pozitivni smijeh koji je potreban da bi nas 1400 metara svladalo s lakoćom.
Ahaa! 😉
Ponovo me preplavio onaj dobri osjećaj s početka priče… (Možda klimaks? :))
I od tog trenutka više nije bilo pitanje hoćemo li, kad će svanuti i koliko još ima do vrha. Za nas je uspon na Špik uspio jer smo postigli cjelokupni doživljaj pretvoriti u veselu i ugodnu avanturu.
Špik u našim očima nikad neće biti samo vrh koji smo osvojili.
Ne, mi ga nismo osvojili, nego je on nama pokazao ono najljepše od sebe, prepoznao naš trud i nastojanje da u njemu uživamo.
Špik je osvojio nas. 🙂
S poštovanjem do narednog uspona,
Igor Mihelić, HPD „Vučedol“ Vukovar.
