…mislio sam da ću teško prihvatiti “neuspjeh” uspona na Storžić u zimskim uvjetima, da ću se preispitivati i prigovarati si da smo mogli ovako il’ onako 🙂 ….. Penjati se 4 h kroz duboki snijeg kojim još nitko nije prošao, pokušavati upratiti stazu tamo gdje je zimi doista nema te doći na 250 m od vrha i stati…..uhhhh to bi čovjek trebao teško primiti, ali ne i ovaj put. Vjerojatno je tajna u Božiću koji dolazi ili pak u onim mikro trenucima kad “uhvatiš” nasmijana lica svojih su penjača……dakle nisu tužni nego se vesele zbog odličnog aktivnog vikenda, zbog truda i želje da se bore i izbore….
… gledam sad slike ovog našeg zadnjeg uspona. Tek nakon nekog vremena, kada se stvari slegnu (baš kao i sarma kad odstoji), e tek ondak to postane lijepo i drago. Kao da svaki korak u dubokom snijegu ponovo gazim dok mi mokre pahulje s nagnutih borova uporno “skaču za vrat”, “jure niz leđa”………baš mi je drago što smo išli 🙂
Promatram sliku gdje Marijana i Senka, u Domu uz osmjeh na licu, uživaju u serviranoj večeri, a na astalu 4 laška. Ne, nisu tužne zbog ne popnutog vrha, nego uživaju u trenutku i cjelokupnom danu satkanom od ranog ustajanja, pogleda prema maglovitom vrhu, dugotrajnom penjanju, dubokom snijegu i tamo negdje na 2000 metara uredno složenoj zastavi i kavicu na zimskoj hladnoći. Ne, nije hladno nego je ispunjeno odličnim osjećajem težnje i pomicanja granica. Popiti kavu na toj visini okružen maglom i strminom, a u isto vrijeme promatrati osmjeh na licu ljudi koji nisu tužni zbog tih 250 m do vrha nego su sretni postignutim……o daaa to je taj osjećaj koji želiš. Osjećaj Božića, uzimanja, davanja, osjećaj da si živ i da se trudiš…..o daaa 🙂
Dok ovo pišem u gostilnici, lagano dižem pogled i za susjednim stolom ponovo vidim osmjeh i veselje …..hmmm 🙂 pa i teta u Domu pod Storžićem bila je ugodna i nasmijana. Dapače, vesela i ljubazna 🙂 ali i domar nas je iznenadio svojom toplinom kada nas je prethodno nazvao i objasnio da do Doma možemo doći autom……nešto je toplo i ugodno u zraku…… osjeti se da dolazi Božić 🙂
Storžić sa svojih 2132 m nije nam dozvolio da ga popnemo u zimskim uvjetima, ali nam je poklonio nešto puno više od samog uspona. Poklonio nam je prekrasan osjećaj zadovoljstva zbog truda, rada i upornosti. Poklonio nam je osmjeh na licu i osjećaj neizmjerne sreće u upoznavanju nasmijanih i veselih ljudi…… poklonio nam je Božić…..
…. 🙂 i zato, i samo zato veselite se i radujte kao da sutra ne postoji 🙂 ……
S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.
