….grebenom Kozjaka po buri….

Mislio sam pisati o lijepom i sunčanom planinarenju po grebenu Kozjaka u veljači, a pisat ću o sunčanom i burovitom preživljavanju na Kozjaku. Iako je bura bila u smirivanju, imali smo istinski doživljaj obrušavanja tog hladnog vjetra iz unutrašnjosti prema moru. Ono što je njima smirivanje vjetra, to je nama u Srijemu: “čupanje orasa iz korjena”…..nije ni čudo što im loza raste iz kamena, jer kad bura puhne, trs se uhvati za kamen, pa ostane na mjestu. Naše sve sorte već bi napravile dva kruga oko “kugle”. Zadnji put sam nosio duge gaće na hladnom Elbrusu, a sad znam da ću ih obući i ovdje. Pokušavam Vam pisati, a evo ruka mi drkće od hladnoće. Malo prije sam otvorio jogurt, a ono iz njega se puši koliko je vani ladno. Otvorim vrata od auta, a ono mi mačka s parkirališta uskoči na sjedalo….sad se “oni” naslađuju: “mačka mu uskočila u auto”, al stvarno istinu vam pišem. Plan je preći Kozjak po grebenu, s istoka na zapad, od Klisa preko Markezine grede i sv. Jurja, pa na Putalj, Biranj i tako do Malačke…krasna grebenska tura sa svojih dvadesetak kilometara. Sjedim na kliškoj tvrđavi i promatram stjenovitu gredu, želim uživati u prizoru, al ma kaki, ladno je i bura me ubi. Odustajem od ljepote prizora ali ne i od penjanja, pa nije ta bura jača od nas. Na uspon krećemo ujutro u 7 sati. Markezinu gredu, zbog vjetra, penjem sa ski naočalama, a kako se dan budi, hodanje postaje sve ugodnije. Na Bobanovoj gredi već uživamo u prizorima, pa doručak na rubu litice od 700 m s pogledom na more i sunce koje je sad visoko postaje baš ono što smo i poželjeli….grebenska tura s pogledom na more….cilj je zapravo i bio grebenom hodati, upijati Sunce i gledati u more.
Hodam i “bacam” pogled od Cincara i Tušnice, preko Vrana i Čvrsnice, pa zatim Mosor, Biokovo, Perun, sve do Lastova, sv. Andrije i Jabuke….prekrasan pogled, prepun prekrasnih uspomena….najveće blago koje možeš imati su uspomene koje nosiš sa sobom. Staza nas je iznenadila količinom talijanskih bunkera iz drugog rata. Naime tu je bila granica talijanske okupacije (Velo misto), a bunkeri su uvijek razdioba onog “super atraktivnog” (u ovom slučaju obale i vertikalne grede Kozjaka) od onog “manje atraktivnog” (zeleđa iliti Vlaške). Dok je obalni pojas užurban i napučen, Vlaška je mirna i uspavana. Ponegdje, pokoja napuštena kamena kuća i tek jedan kameni put pokazuju da su zapravo “super i manje atraktivni” danas zamjenili mjesta, samo što to zasad još ne vide svi….možda je tako i bolje, nek Vlaška miruje, a mi ćemo povremeno dolaziti na kavu pored stare kamene kuće i uživati u suncu i tišini. Smiraj dana je idealan. Na terasi doma Putalj sjedimo i promatramo zalazak Sunca i otoke u daljini….savršen prizor u miru i tišini nakon toliko hoda. Izjutra dosta rano krećemo jer je dug put pred nama, ali nagrada za rano ustajanje je preko 50 fotki buđenja novog dana i okolnih vrhova. Prizore je teško opisati…..možda čak i ne želim…..potrudite se i sami pa ih doživite, onda vrijede dvostruko. Puno kilometara je iza nas, sv. Juraj, Vel vrj, Biranj i naš konačni cilj….dom Česmina, terasa, kava i još malo pogleda prema moru prije samog povratka na posao. Ne osjećam umor, mogao bi nastaviti, osjećam zadovoljstvo količinom uloženog truda i onog kako mi je priroda to vratila. Od malih nogu gledam gredu Kozjaka, gledat ću je i dalje, ali jednim potpuno drugačijim očima, bogatiji za nove spoznaje.

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.