O kako je ponekad teško pokrenuti se, baš kao i
odlazak na “Berbu grožđa” u Ilok. Ne da ti se krenuti, a na kraju,
još bi malo ostao jer ti je taman. Tako i ja ovaj put, a znam da će biti
najblaže rečeno zanimljivo, da ne pretjerujem i ne nagovaram Vas na
planinarenje jer to je baš “bezveze sport”. Ovaj put izabrali smo
crnogorsko-albanske Prokletije i plavsko gusinjsku dolinu. Lokacija izvrsna,
puno oštrih nazubljenih vrhova, puno planinskih jezera i oni prekrasni
planinski zaseoci s kravama i ovcama. S pravom ih zovu albanske Alpe. Put od
500 km trajao je 10 sati, al kreneš, pa nekad i stigneš. Obzirom da smo kasno
došli na odredište, imali smo sobu s prekrasnim pogledom – tu noć smo
prespavali u kombiju. Prvo što sam ugledao u zoru bili su nazubljeni vrhovi
Karanfila, smjestili smo se ravno ispod njih. Na kraju doline Grebaje naglo i
vrlo strmo dizali su se prekrasni šiljci obližnjih vrhova. Već to ti je
dovoljna nagrada za trud dolaska. Samo par sati uspona i sjedim na vrhu
Talijanka 2056 m, te promatram okolne vrhove i utabanu grebensku stazu. Mir i
tišina oko nas prizor čine savršenim. Samo vjetar šušti kroz polusuhu travu.
Najradije bi legao i zaspao, al Saša mi prekida idilu pitanjem koji je ono vrh.
„Kokino brdo“ odgovaram ko iz topa (ma nemam pojma, al nešto se mora reći….),
dižem se i nastavljam hodati kroz borovnicu. Ima je furtom. Malo bereš, malo
hodaš, pa malo beštimaš što nije velika barem k’o jabuka, ovako nikad nabrati
dovoljno.
Uspon na vrhove Popadija, Talijanka i Volušnica samo je uvod u ono što slijedi,
pravi planinarski izazov, Maja Jezerce kao najveći vrh Prokletija i Dinarida sa
svojih 2694 m.
Katun Zastan, dva sata hoda ubrdo od zadnjeg sela na putu prema vrhu Prokletija.
Tamo srećemo Agima, ženu mu, pokojeg psa i stado ovaca. Priča nam Agim o svom
životu i kako je prije u selu uglavnom bilo po desetero djece, pa su jednog po
jednog slali u Ameriku. Njega nisu izabrali, te je ostao tu, “jer netko od
braće mora nasljediti imanje”. Ostao je tu i jedini je još iz sela koji ima
ovce, kaže nije imao sreće da ide preko mora, a meni misli lete dal’ je
tako ili baš obrnuto. Promatram ga kako zajedno sa ženom smirenim korakom
odlazi skupiti krave. Prethodno su bez žurbe i nervoze zajedno nosili drva u
kuću. E moj pajdo, bogatiji si ti nego pola onih u Ameriki.
Napuštenu vojnu karaulu u kojoj smo prenoćili, a koja je prazna već 20 godina,
ne moram Vam ni opisivati. Tko je bio u vojsci zna kako je u karauli, ali te
noći, daleko od svega i s krovom koji je djelovao da ne prokišnjava (samo zato
što kiša nije ni padala) bio je to hotel sa 5 zvijezdica. Uspon do doline od
šest jezera je strm i zahtjevan, ali zato te dionica “oko
jezera” ostavlja bez daha (nekoga zbog ljepote prizora, a nekog zbog
gubitka snage). Kombinacija malih bistrih jezera i oštrih i mnogobrojnih vrhova
je savršena. Mogao bi sjest i danima uživati u prizoru, ali čeka nas treća
dionica, a to je kombinacija starog snijega i sipara. Hodajući tako pronađem
kamen koji mi se svidio i uzimam ga ponijeti kući za uspomenu. Naravno, dok sam
ga spremao, skužim da u ruksaku još uvijek nosim i kamenje sa zadnjeg
planinarenja, e moj Igore, ne usudim se ni zavući ruku dublje u ruksak jer je
lako moguće da toga ima još. Hodamo dalje, izbijamo na sedlo, ispred nas je
oštar zaokret na desno i završni uspon po stijenama od nekih cca 600 m
visinskog uspona. Zbrajam i oduzimam, to je nekih 1,5 do 2 h uspona.
Očekivao sam lakši detalj, a on se pokazao kao tehnički zahtjevan i ozbiljan
dio uspona. Kasnije doznajem da planinari često tu odustaju, ali ovaj put mi
nismo u toj grupi. Penjemo se na vrh iscrpljeni što od jučerašnjih 8 sati
hodanja što od današnjeg uspona. Zadnjih 200 m osjećam da mi noge klecaju, al
ne od straha, ne ni od umora nego od gladi. Vrijedilo je uložiti ovoliki trud
za doručak na 2700 m s pogledom na stotinu okolnih vrhova. Sjedimo pod
stijenom, sunce sija, tek pokoji oblak, upijam svaki trenutak jer to je onaj
klik koji će me pokrenuti na neki naredni uspon. I što reći za kraj osim:
“Prokletije, prokleto ste lijepe i zato posjetit ću Vas ponovo, a moje
noge prokleto vas proklinju zbog toga.” Umor prolazi, sjećanja ostaju i
baš kao što sam očekivao na početku, teško se pokrenuti, a na kraju ostao bi
još malo, eh te “berbe grožđa….”
S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL”
Vukovar.