Posjet i uspon na Prokletije – Maja Jezerce 2964 m (Crna Gora – Albanija)

O kako je ponekad teško  pokrenuti se, baš kao i odlazak na “Berbu grožđa” u Ilok. Ne da ti se krenuti, a na kraju, još bi malo ostao jer ti je taman. Tako i ja ovaj put, a znam da će biti najblaže rečeno zanimljivo, da ne pretjerujem i ne nagovaram Vas na planinarenje jer to je baš “bezveze sport”. Ovaj put izabrali smo crnogorsko-albanske Prokletije i plavsko gusinjsku dolinu. Lokacija izvrsna, puno oštrih nazubljenih vrhova, puno planinskih jezera i oni prekrasni planinski zaseoci s kravama i ovcama. S pravom ih zovu albanske Alpe. Put od 500 km trajao je 10 sati, al kreneš, pa nekad i stigneš. Obzirom da smo kasno došli na odredište, imali smo sobu s prekrasnim pogledom – tu noć smo prespavali u kombiju. Prvo što sam ugledao u zoru bili su nazubljeni vrhovi Karanfila, smjestili smo se ravno ispod njih. Na kraju doline Grebaje naglo i vrlo strmo dizali su se prekrasni šiljci obližnjih vrhova. Već to ti je dovoljna nagrada za trud dolaska. Samo par sati uspona i sjedim na vrhu Talijanka 2056 m, te promatram okolne vrhove i utabanu grebensku stazu. Mir i tišina oko nas prizor čine savršenim. Samo vjetar šušti kroz polusuhu travu. Najradije bi legao i zaspao, al Saša mi prekida idilu pitanjem koji je ono vrh. „Kokino brdo“ odgovaram ko iz topa (ma nemam pojma, al nešto se mora reći….), dižem se i nastavljam hodati kroz borovnicu. Ima je furtom. Malo bereš, malo hodaš, pa malo beštimaš što nije velika barem k’o jabuka, ovako nikad nabrati dovoljno.

Uspon na vrhove Popadija, Talijanka i Volušnica samo je uvod u ono što slijedi, pravi planinarski izazov, Maja Jezerce kao najveći vrh Prokletija i Dinarida sa svojih 2694 m.
Katun Zastan, dva sata hoda ubrdo od zadnjeg sela na putu prema vrhu Prokletija. Tamo srećemo Agima, ženu mu, pokojeg psa i stado ovaca. Priča nam Agim o svom životu i kako je prije u selu uglavnom bilo po desetero djece, pa su jednog po jednog slali u Ameriku. Njega nisu izabrali, te je ostao tu, “jer netko od braće mora nasljediti imanje”. Ostao je tu i jedini je još iz sela koji ima ovce,  kaže nije imao sreće da ide preko mora, a meni misli lete dal’ je tako ili baš obrnuto. Promatram ga kako zajedno sa ženom smirenim korakom odlazi skupiti krave. Prethodno su bez žurbe i nervoze zajedno nosili drva u kuću. E moj pajdo, bogatiji si ti nego pola onih u Ameriki.
Napuštenu vojnu karaulu u kojoj smo prenoćili, a koja je prazna već 20 godina, ne moram Vam ni opisivati. Tko je bio u vojsci zna kako je u karauli, ali te noći, daleko od svega i s krovom koji je djelovao da ne prokišnjava (samo zato što kiša nije ni padala) bio je to hotel sa 5 zvijezdica. Uspon do doline od šest jezera je strm i zahtjevan, ali  zato te dionica “oko jezera” ostavlja bez daha (nekoga zbog ljepote prizora, a nekog zbog gubitka snage). Kombinacija malih bistrih jezera i oštrih i mnogobrojnih vrhova je savršena. Mogao bi sjest i danima uživati u prizoru, ali čeka nas treća dionica, a to je kombinacija starog snijega i sipara. Hodajući tako pronađem kamen koji mi se svidio i uzimam ga ponijeti kući za uspomenu. Naravno, dok sam ga spremao, skužim da u ruksaku još uvijek nosim i kamenje sa zadnjeg planinarenja, e moj Igore, ne usudim se ni zavući ruku dublje u ruksak jer je lako moguće da toga ima još. Hodamo dalje, izbijamo na sedlo, ispred nas je oštar zaokret na desno i završni uspon po stijenama od nekih cca 600 m visinskog uspona. Zbrajam i oduzimam, to je nekih 1,5 do 2 h uspona.
Očekivao sam lakši detalj, a on se pokazao kao tehnički zahtjevan i ozbiljan dio uspona. Kasnije doznajem da planinari često tu odustaju, ali ovaj put mi nismo u toj grupi. Penjemo se na vrh iscrpljeni što od jučerašnjih 8 sati hodanja što od današnjeg uspona. Zadnjih 200 m osjećam da mi noge klecaju, al ne od straha, ne ni od umora nego od gladi. Vrijedilo je uložiti ovoliki trud za doručak na 2700 m s pogledom na stotinu okolnih vrhova. Sjedimo pod stijenom, sunce sija, tek pokoji oblak, upijam svaki trenutak jer to je onaj klik koji će me pokrenuti na neki naredni uspon. I što reći za kraj osim: “Prokletije, prokleto ste lijepe i zato posjetit ću Vas ponovo, a moje noge prokleto vas proklinju zbog toga.” Umor prolazi, sjećanja ostaju i baš kao što sam očekivao na početku, teško se pokrenuti, a na kraju ostao bi još malo, eh te “berbe grožđa….”

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.