„Mislim da uopće nisam svjestan postignutog, znam samo da mi suze idu i da ih ne kontroliram…“
Tri godine zaredom pobijediti na utrci Vukovarskih 198, tri godine zaredom spustiti vrijeme za po dvije sekunde i tri godine zaredom promatrati kako se trud, priprema, vježba i uživanje u sportu pretvaraju u rezultat… Ma, samo ću reći: bravo, Petre!
Sjedimo jutros ispod Vodotornja, čekamo start, opušteni i veseli, ali ipak svi zajedno s nekom blagom nervozom. Poznati pozdravljaju, svi s istim pitanjem: „Je l’ trči, je l’ dušo?“ Kao da svi žele isto – da spusti novih dvije sekunde.
Promatram ga, lagano, na način da mu ništa ne sugeriram, a zapravo vidim da ima onu staloženost i smirenost koja je vjerojatno ključ u ovakvim trenucima. Nisam zabrinut za rezultat… (ahaaa, lažem koliko sam visok). Vjerujem, ali uvijek je tu prisutan onaj neki faktor koji prevagne na neku stranu.
Promatram ga sa željom da spusti te nove dvije sekunde i postavi novi rekord staze, i to po treći put zaredom.
Trideset brojeva prije njega gledamo semafor. Vrijeme prvoga je 1 minuta i 45 sekundi, još uvijek sekundu lošije od njegovog prošlogodišnjeg. Nervoza raste, a onda na tren dižem pogled prema suncobranu i čitam natpis na njemu: „Uspjeh dolazi prirodno“.
Već sekundu kasnije voditeljica ga najavljuje, na način da ne priča o prvom mjestu, nego o nove dvije sekunde. Smije se i veselo odgovara te brzo nestaje u stepenicama koje su po još jedan put postale simbol izdržljivosti i volje.
Dugih 1 minute i 42,07 sekundi trebalo je da se ispiše nova povijest Vodotornja.
I doista, tri puta zaredom pobijediti na navedenoj utrci, tri puta zaredom spustiti rekord staze za po dvije sekunde… Možemo samo reći – 6 savršenih sekundi.
Sjedim na klupi, semafor pokazuje novi rekord i staro, svima već poznato ime – PETAR MIHELIĆ – 1:42,07.
Nevjerojatno… Bravo!
Evo, one blesave suze ponovo idu… I sam gledam i ne vjerujem. Mirujem, a u sebi sam eksplodirao. Mogu samo zamisliti kakvi su osjećaji u njemu.
Trebao bih završiti ovu priču, opisati njegovo spuštanje liftom, zagrljaje, čestitanja i osmijehe na licima svih, ali zapravo sve što pišem nije ni blizu onome što se upravo zbiva.
Ova priča ne može dočarati količinu sreće i uzbuđenja zbog postignutog uspjeha.
Tri godine zaredom spuštati rekord na ovakav način… Ma, najbolje da završim ovu priču jednostavnom izjavom:
HVALA TI, PETRE MIHELIĆU, ZA 6 SAVRŠENIH SEKUNDI!
Igor Mihelić
HPD „Vučedol“ Vukovar
